Varaždinski biskup mons. Bože Radoš uputio je vjernicima tradicionalnu božićnu čestitku.
“Draga braćo i sestre, Božić je pred nama. Bog kuca na vrata našega doma, želi ući i boraviti s nama. Jedna vedra talijanska glazbena komedija naslovljena „Dodaj još jedno mjesto za stolom“ lijepo će reći za Boga: On je ‘Stanar s (našega) gornjega kata’. Stanar s gornjega kata kuca na vrata ‘stana ispod’. Nije prolaznik koji dolazi i odlazi, nego gost koji se namjerava useliti u naš stan, zauzeti mjesto za stolom i u životu obitelji. Želi postati dio obitelji – postati nerazdvojni dio našega svijeta. Ulazi na mala vrata. Ulazi kao dijete.
Božić je blagdan djeteta, Božjeg Djeteta. I Božje Dijete izabire put kojim sva djeca dolaze u svijet – kroz obitelj, rađanjem od žene. Rađanjem u obitelji, od žene koja u srcu, u kući, u životu ima mjesta, ima ljubavi za njega.
Dijete je „ljubav koja je postala vidljiva“ (Novaris). Dijete je najmoćniji znak ljubavi. Ako ovo vrijedi za svako željeno dijete, posebno vrijedi za Božje Dijete, koje se ‘nastanilo među nama’, po kome je ljubav Božja postala vidljiva. To su Dijete naraštaji željno čekali.
Božja ljubav prema čovjeku nikada nije dolazila u pitanje, ali u djetetu iz Betlehema, Sinu Božjemu, ona se u punini objavila: „Bog je tako ljubio svijet da je dao (poslao) svoga Sina jedinca“ (Iv 3, 16). Ljubav je Božja postala vidljiva u Djetetu.
Braćo i sestre, Božić nije bajka, nije samo idila. Božić je ‘ispit ljubavi’; postavlja ozbiljno pitanje o ljubavi. Sve manje je ‘ljubavi koja postaje vidljiva’, vidljiva u tom jedinstvenom govoru bračne ljubavi – u djeci. Nažalost, moramo konstatirati: sve je manje djece u našim obiteljima. Ispit ljubavi nije samo ‘ispit supružnika’, nego svakoga od nas; pozvani smo dati svoj doprinos da se dijete može roditi – da ljubav bude vidljiva i pronađe dom, da se nastani među nama.
Bog kroz dijete – kroz poslanje Sina Jedinca među nas – još nam nešto diskretno važno poručuje: govori da ljubav nije samo htjela biti vidljiva nego i djelotvorna! Lijepa je usporedba Boga s majkom. Čitao sam u jednoj knjizi (E. Bianchi) da se Bog ponaša sa svojim stvorenjima kao majka sa svojim djetetom. Koliko puta smo vidjeli tu gestu. Ona visoka, velika; on malen, mrvica na zemlji. Ali ona se saginje, spušta, dovodi sebe na razinu svog djeteta. S njim postaje mala, poput njega. Uzima ga u ruke i ustane, podigne ga u visinu i poljubi ga, ponese ga sa sobom. Tako često to vidimo.
To je Bog učinio s čovjekom. Spustio se na našu razinu do naše malenosti, da nas obujmi svojom ljubavlju i snagom, uzme u naručje, podigne visoko, na svoju razinu, u svoj svijet – poljubi i time dadne do znanja da smo ‘ljubav Božja’. Bog silazi i postaje jedan od nas kako bi čovjek mogao uzići u Božju visinu.
Braćo i sestre, Božić – Bog u djetetu, mali Bog – nije sedativ za kratko vrijeme, on je Bog Spasitelj koji daje zdravlje (spasenje) svim našim danima. Nije prolaznik u jednom danu (u danu Božića), On se nastanio trajno među nama. Kuca na vrata svakoga od nas pojedinačno i nosi dar milosti koja našu slabost i siromaštvo preobražava u obilje života.
Budimo pažljivi! Pokucat će na vrata naših obitelji da vrati radost i učini plodnim sveto zajedništvo; da ljubav postane vidljiva. Nastani se među nama da čovječanstvo, sve ljude učini svojom obitelji u kojoj Božji mir i ljubav kraljuju.
Sestre i braćo, neka Bog koji se ‘nastanio među nama’, koji se spustio ‘na našu razinu’ svakoga od nas podigne, priljubi uza se, iskaže ljubav (poljubi) i zaogrne dostojanstvom djeteta Božjega.
Sretan vam Božić i blagoslovljena nova godina”.
