Otići na put na Kubu, u zemlju udaljenu od Hrvatske više od 10.000 kilometara zračne linije, svakako je prvorazredan doživljaj. Što učiniti kada na povratku kažeš; od svih putovanja po svijetu ovo je moje najputovanje? (no nikad ne reci nikad i nikad ne reci naj…).
Moja oduševljenost s Kubom nije prestala ni dan-danas pa ću si zato dozvoliti malo opširniji putopis. Zajednički nazivnik svega rečenog je; Kuba je jedinstvena zemlja. To su rekli i brojni veliki ljudi. Davno prije u svom dnevniku Cristoforo Colombo zapisao je sljedeće riječi: Ovo je najljepša zemlja koju je ljudsko oko ikada vidjelo! Raj na zemlji, govorili su Amerikanci početkom prošlog stoljeća. Kuba je tada bila igraonica slavnih i mafije (30-tih godina prošlog stoljeća na Kubi je mafija imala čak svoj svjetski kongres).
Egzotična Havana. Hotel Sevilla i soba 615 gdje je boravio Al Capone. Među gostima bili su Errol Flyn i Gloria Swanson… Kada je čuveni talijanski pjevač Jovanotti prije 30-ak godina došao na odmor na Kubu, kao i svatko drugi, “odmah se zaljubio” u ovaj prekrasni otok! – piše u prospektu turističkih agencija. Čim se vratio u Italiju, snimio je (“L’ombelico del mondo”) pjesmu koju je posvetio Kubi…
SALSA, MAMBO, RUM I CIGARE
Što Kuba može ponuditi današnjem namjerniku, turistu? Odgovor je jednostavan; njeni ljudi, njihova strast, temperament i gostoljubivost i jedinstvena glazba. A glazba je nešto posebno. Oni pjevaju i plešu – uvijek i svugdje! Već samo spominjanje salse ili mamba i u mislima smo s Kubom. Celia Cruz, Paquito d´Rivera ili Mario Bauza samo su neka od glazbenih imena. No, ne smijemo zaboraviti i jazz koji je ovdje itekako prisutan. Jedan turist je rekao; život na Kubi izgleda kao karneval i svi Kubanci žive u tom karnevalu! Ima tu puno istine. Vedrina i životna radost Kubanaca je zarazna, a usprkos siromaštvu i američkom embargu, djeluju zadovoljnije od stanovnika bogatog zapada. Kuba je susret s dobrim starim vremenima. Ona je, kako je rekla moja kolegica, idealno mjesto za nostalgičare, jer ovdje se još uvijek može osjetiti duh prošlosti, komunizam u ritmu sambe, s okusom ruma i mirisom cigare!
Kuba je duboko saživjela sa svojom klimom i podnebljem i ljudima. Ona je mješavina kulture (i gena) ljudi s četiri kontinenta: autohtonih Indijanaca, Španjolaca, afričkih crnaca (robova iz Afrike) i Kineza. Najviše populacije zauzimaju (51%) mulati, (37%) bijelci i (11 %) crnci. U svim opisima piše da je Kuba većinski katolička zemlja, no dio Kubanaca prakticira santeríu (mješavina katolicizma i afričkih religija).
“Zahvaljujući” komunističkom režimu, 30% Kubanaca se izjašnjava kao ateisti. Osnovna škola traje od 6 do 14 godina, a čak 97% odraslih je pismeno.
Na ovom prosjeku zavidjele bi im i mnoge razvijene zemlje svijeta. Zdravstvena zaštita je besplatna. Kuba ima najveći broj liječnika po glavi stanovnika u svijetu. Na Kubi gotovo da i nema kriminala, droge i prostitucije. Policija daje veliku sigurnost Kubi i brine se za turiste, tako da je sigurnost kao nigdje u svijetu.
A turisti dolaze i dolaze. Oni uživaju u luksuznim hotelima i na prekrasnim plažama, no premalo komuniciraju sa životom običnih Kubanaca. To je veliki gubitak. Turizam je podigao bruto nacionalni dohodak i osvježio Kubu kojoj je svojevremeno SSSR okrenuo leđa, a Amerika nametnula blokadu.
KONVERTIBILNI PEZOSI
Letimo za Pariz, a zatim još 10 sati do Havane. Francuska, Irska, New Foundland, prelijećemo Kanadu, Ameriku, Floridu i slijećemo. Podešavamo satove, jer vremenska razlika Zagreb-Havana je šest sati. Slijećemo u prošlost. Na aerodromu (od 16 ulaznih punktova) nas dočekuju neprozirna vrata, hladna službenica okićena paletama, zlatnom dugmadi na uniformi, koja nas upozorava da podignemo glavu jer trebamo biti snimljeni, gužva putovnicu, gužva vizu, zagledava je, provlači kroz kompjutor i onda nakon 10-ak minuta: „Welcome to Cuba”.
Čekamo da se otvore vrata. Iza nas je poveći red. Nikome se od službenika ne žuri. Konačno se otvaraju neprozirna vrata, a onda carinsko-policijski pregled uz urlanje detektora metala… Na izlazu mijenjamo eure u konvertibilne pezose (1,17 pezosa za 1 euro). Zaboravite na kreditne kartice, posebice one izdane od strane američkih banaka.
Kuba koristi kubanski pezos i konvertibilni pezos, no stranci plaćaju isključivo u konvertibilnim pezosima. Morate ih sve potrošiti jer izvan Kube oni nigdje ne vrijede. Jedino treba sačuvati 25 konvertibilnih pezosa za izlaznu pristojbu koju plaćate na aerodromu prilikom odlaska. Prebrojite novac jer se u mjenjačnici vrlo često znaju “zabuniti”…
Vozimo se do našeg hotela Mellia Habana u luksuznoj četvrti Miramar. Promet je gotovo nikakav. Samo taksiji i nekoliko automobila. To je kvart pun starih vila koje su Amerikanci napustili prilikom bježanja s Kube. Tu su i brojne ambasade. Hotel je luksuzan, s 4* i više smo nego ugodno iznenađeni sa smještajem. Nakon dugog puta, pogled s balkona na noćna svjetla Havane. Egzotično. Mir. Tišina. Havana baš i nije previše osvijetljena. Dok mi idemo spavati, u Koprivnici se tek bude…
VOŽNJA ‘COCO-TAKSIJIMA’
Obilazak Havane. Pred hotel dolaze takozvani “coco-taxi”, zanimljiva “umotvorina” i konstrukcija motocikla na koje je nasađena okrugla plastična karoserija. Voze nas uglavnom vozačice. Iz Miramara se spuštamo u grad. Dolazimo na veliki trg Plaza de la revolution. Pred nama je 140 metara visok spomenik. Pred njim spomenik revolucionara Jose Martia. S druge strane trga je lik Che Guevare konstruiran od neonskih lampi i postavljen na zid velike zgrade. Koliko su ovi političari popularni u Kubi najbolje govori podatak da se Jose Marti nalazi na kovanici od jednog pesosa, a Che Guevara na onoj od tri.
Krećemo u središte Havane. Puno je turista. Kubanci se vesele, plešu. Grupu plesača i svirača susrećemo na jednom od trgova. Živopisno su obučeni, razdragani. Dajemo im napojnicu – 1 $. Ako želite dati napojnice, ako želite snimati Kubance, ako nešto želite dati “žicarima” – sve je 1 $.
Šećemo se po Havani. Mnogo je zapuštenih i ruševnih zgrada. Uz turiste na ulicama su brojni Kubanci. Mnogi od njih obučeni su u prljave i poderane majice, izgledaju kao najveći siromasi, no doimaju se potpuno sretnima. Na terasi hotela Ambos Mundos, u kojem je svoju sobu imao Hemingway, ispijamo kubanske koktele. Ni ovo druženje nije bez glazbe, dolazi nam svirati kubanski trio. Imaju snimljen i svoj CD koji nude na prodaju. Dolazimo na Katedralni trg i Trg svetog Franje Asiškog, Stari trg, Trg oružja.
Odlazimo u staru katedralu. Ima svoj starinski štih, no doima se zapuštenije u odnosu na naše europske katedrale. Zatim šetnja trgovima, ulicama. Glazba, pjesma, sve nas to prati cijelo vrijeme. Ručamo u obližnjem restoranu. Hrana nije loša. Uz ručak ponovno kubanski sastav.
Posjetili smo Floridita bar gdje je Hemingway ispijao svoje omiljele koktele. Koktel smo platili 6 $. Slikali smo se bistom ovog poznatog nobelovca. Kasnije smo posjetili njegovu rodnu kuću koja je danas pretvorena u muzej. Šteta je doći na Kubu, a ne posjetiti selo Cohimar gdje je navodno živio glavni lik iz romana “Starac i more”. Nažalost, nismo stigli popiti Hemingwayev omiljeli koktel Gregory.
Posjetili smo i destileriju kubanskog ruma. Stara, oronula zgrada, tehnologija proizvodnje gotovo ista kao iz kolonijalnih vremena. No, znalci tvrde da je rum odličan. Kupujemo dvije boce jer tko zna koliko će carinici biti strogi. Uz rum degustiramo i druge kubanske napitke. Zaista originalno i odlično. Na trijemu destilerije snimamo tipičnog starog Kubanca sa slamnatim šeširom. U Havani je mnogo starih ljudi i vrlo često vas mole da im dadete dolar. Nažalost, previše ih je i na Kubi morate zaboraviti na socijalu.
KAKO ŽIVE KUBANCI?
Na svakom trgu u Havani svira glazba. Zanimljivo je da su to većinom stari glazbenici. Ima i mlađih, no ovi stariji su daleko kvalitetniji. Posjetili smo tržnicu. Sve vrvi turistima. Pola litre mineralne vode na tržnici košta 0,5 $. Prodaje se iz improviziranog pokretnog štanda na kojem je mali hladnjak. Vodu se ne preporučuje piti iz slavina, no Kubanci su naučeni i ne škodi im. Naročito se mora paziti da ne pijete napitke s ledom jer u nekim restoranima za izradu leda uzima se obična voda. Pitanje je koliko je čista. Turistima se preporučuje flaširana voda. Majice na tržnici, a i drugdje koštaju 10 $. Tržnica je zanimljiva. Ima ručnih radova. Kubanskih suvenira. Ima svakojake “bofl” robe. Na Kubi je sve vrlo skupo u odnosu na kvalitetu. Nije mi jasno kako Kubanac može preživjeti sa 6 do 9 $ prosječne mjesečne plaće (oni malo bolje plaćeni imaju i do 15 $). Doduše imaju bonove (točkice) putem kojih dobivaju mjesečno određene količine hrane, no to nije dovoljno. S druge strane nitko nije gladan. Nezaposlenih gotovo da i nema. Litra mlijeka košta 2,6 $, litra benzina supera 0,95 $, kilogram junetine 17 $, jedno pecivo 0,1 $.
Država osigurava posao svima, no u sadašnjoj privrednoj situaciji mnogi rade, a da ništa ne rade. Kubanac može kupiti auto jedino od svoje plaće ili ako ima nasljedstvo ili rođaka u inozemstvu. Po mom izračunu za jedan auto morao bi raditi 50 godina. Auto ne može prodati. Ako ga i proda, on mora cijeli život glasiti na ime prvog vlasnika, a ova prodaja smatra se samo dozvolom za korištenje onom koji je auto “kupio”. Kubanac ne može ni prodati kuću, a mogu je naslijediti samo njegova djeca. Sve obitelji tiskaju se pod istim krovom.
U hotel se vraćamo taksijem. Taksist je ugodno iznenađen što smo iz Hrvatske. Bio je na Mediteranskim igrama u Splitu kao član vaterpolo reprezentacije Kube. U Havani je vidio Tita kad je bio u posjeti Castru. Prijevoz smo mu platili malo jeftinije, 10 $.
Slijedi kupnja vode u jednoj samoposluzi. Ponuda je kvantitativno OK. Desetak je redova polica, a na kraju svake police dvije djelatnice – kontrolori, kako ne bi netko nešto ukrao. Sjede i pričaju. U samoposluzi nema puno kupaca. Osim njih tu su još i prodavačice, blagajnice, a na ulazu smo morali proći još jednu kontrolu. Sve kupljeno su nam temeljito pregledali (dvije osobe). Zamislite koliko je to zaposlenih u jednoj maloj samoposluzi i koliko je to radnih mjesta.
TROPICANA SHOW
Kuba diše i danju i noću. Noću na svakih desetak metara vidite svirače, plesače. Pjeva se dugo u noć. Navečer smo otišli na Tropicana cabaret u središtu Havane. Riječ je o predstavi koja ima tradiciju još od 1939. godine. U blještavom spektaklu sudjeluje više od 200 pjevača i plesača u šarenim kostimima. Prate ih razni svjetlosni efekti te izuzetno dobar veliki revijski orkestar. Ovako dobru svirku već dugo nisam čuo, a naročito tako dobru i uigranu puhačku liniju. Fotografirati se može, ali moramo platiti 5 $. Kasnije nam dolazi kontrola u tijeku same predstave i traži pod svjetlom baterijske lampe provjeru karte. Ulaz u Tropicanu je 80 $ po osobi. Dobivamo i šampanjac. Program započinje u 22 sata i traje do 24 sata. Oduševljeni smo.
Nakon toga taksijem se vraćamo u hotel. Taksiji čekaju završetak programa i vrlo su uslužni. Zaboravite na autobusni prijevoz. U gradskom prijevozu postoje autobusne linije koje zovu “deva” ili “gua-gua” nalik na šlepere koji su to doslovno, ružni, neudobni. Tu se voze samo Kubanci, a stranci ih samo snimaju. Na stanicama gua-gua uvijek čeka veliki broj ljudi. Vlakovi slično izgledaju. Telefonski pozivi s Kube su vrlo skupi, a minuta croneta košta cca. 18 kuna. Ako šaljete razglednice u Hrvatsku, nemojte se čuditi ako dođu i do dva mjeseca kasnije, ili ako uopće ne dođu. Lokalne komunističke novine imaju doslovno dva lista i tiskane su u crno-bijeloj tehnici.
EGZOTIČNI PIÑAR DEL RÍO
Sljedećeg dana sjedamo u mini-bus, pridružuje nam se vodič Antonio i krećemo na cjelodnevni izlet u regiju Piñar del Río. Riječ je o regiji na sjeveru Kube u kojoj se na velikim površinama uzgaja duhan. Posjetili smo i tvornicu kubanskih cigara. U oronuloj zgradi u čije se uređenje baš nije godinama puno ulagalo proizvode se nadaleko poznate cigare. Sve se radi ručno, a dominira ženska radna snaga. Mnogo je mladih radnica, 20-godišnjakinja. Duhan ima svoj miris i zrak je težak. Nezamislivo je kako izdržati dulje vrijeme radeći ovdje. Od Antonia doznajemo malo više o tehnologiji izrade. Vrlo je ljubazan, susretljiv i obrazovan.
Zidovi tvrtke oblijepljeni su isječcima iz novina u kojima se veliča režim i politika Kube. Sve viđeno davno u Jugoslaviji. Nakon tvornice cigara, krećemo prema Viñalesu. Zaustavljamo se na jednom seoskom imanju gdje vidimo nasade duhana, sušaru i način sušenja.
Kubanski seljak vješa duhan na stalke za sušenje. U neograđenom dvorištu krmača s mladima. Baš realistično. Pokraj ceste su restoran i suvenirnica. Majice s likom Che Guevare, CD-ovi s kubanskom glazbom i neizostavni kokteli. No, sve je poprilično skupo. I ovdje morate paziti jer se prodavačice znaju “zabuniti”. Kubanska vlada je kada je Fidel Castro došao na vlast seljacima podijelila zemlju te je svako domaćinstvo dobilo pet hektara.
To im je osnova kako se prehraniti, no u zadnje vrijeme sve su veće mogućnosti prodaje tržnih viškova. Bez obzira na to, kubanski seljaci žive u skromnim uvjetima. Šteta što se više ne ulaže u poljoprivredu. Tehnologija je zastarjela. Na poljima vidimo orače na volovima i starinskim plugovima, sve kao iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Seoska imanja sastoje se od malih zidanih kućica svih boja, neodređenog stila “sam svoj majstor”, a sve djeluju otužno. Pokrivene su palminim lišćem.
Autocesta je sve prije nego autocesta. Puno je stopera. Imati na Kubi auto prava je privilegija. Ljudi su nasmijani. Mašu nam i pozdravljaju nas. Mnogi čekaju autobuse u hladovini nadvožnjaka. Posvuda jumbo plakati sa sloganima o revoluciji, pobjedi, napretku, a veći dio njih je protuameričkog sadržaja. Na kubanskim plakatima nema Fidela Castra (Castro nije dozvolio da se kult ličnosti preferira putem njegovog lika na javnim mjestima), no lik Che Guevare često je prisutan.
KUBANSKI OLDTIMERI
Zaustavljamo se na vidikovcu Mogot. Pogled je prekrasan. Priroda čista, nedirnuta. Prosto da ne povjerujete. I ovdje nam nude koktele. Osvježavaju i zaista su originalni. Ići na put bez piña colade … ma nezamislivo. Potom krećemo do prapovijesnog murala naslikanog na stijeni, a zatim na ručak u jedan manji restoran pokraj špilje El Indio. Riža s crnim grahom, pečena svinjetina i piletina. Sve je ukusno, no pogačice su pretvrde. Ulazimo u špilju El Indio i vozimo se čamcem po unutrašnjosti podzemnog sustava od vapnenačkih stijena. Na izlazu Kubanac od palminog lišća plete male košarice, likove skakavaca. Zaista kreativno i zanimljivo. Kupujemo, no košarice su skupe, veća košta 5, a manja 3 $. Skakavca dobivate gratis.
Vraćamo se u Havanu. Cesta je puna rupa, tako da vozač našeg mini-busa mora dobro paziti kamo vozi te vješto zaobilaziti rupe. Susrećemo radnike na kamionima koji se vraćaju s posla. Natovareni su kao stoka, kamioni su prepuni, no oni su sretni, smiju se, mašu nam. Kubanski seljaci voze se na starinskim jednoprezima. Susrećemo velik broj prastarih automobila iz prošlog stoljeća. Kuba ih je prepuna. Veliki dio su oldtimeri iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Često se kvare pa nije rijetka slika da na svakih kilometer vidite podignutu haubu.
No, Kubanci su vrlo vješti u njihovom popravljanju. Ima i nešto novijih modela, no uglavnom kubanskim cestama voze “metuzalemi”. Ipak, ta stara vozila su uređena i prava su atrakcija za turiste.
Kubanski auti imaju nekoliko vrsta registarskih tablica; žute su za privatna vozila (njih je najmanje), plave i crvene državna vozila, zelene su za vojna vozila, a crne su ili turističke ili diplomatske (bijele su vozila političkih čelnika).
LUKSUZNI VARADERO
Sljedeći dan ponovno mini-busom odlazimo najprije u pokrajinu Matanzas. Stajemo na obližnjem vidikovcu uz neizostavne koktele. Vozimo se pokraj brojnih palmi te polja agava. Agave su drugačije nego naše, a koriste se u farmaceutske svrhe. A onda put za Varadero koji je smješten na 20 kilometara dugom poluotoku sa svih strana okruženog pješčanom plažom.
Riječ je o najposjećenijoj plaži Kube. Na ulazu u područje je kontrola i naplatne kućice na kojima se naplaćuje samo izlaz. Tu Kubanci ne smiju ulaziti, samo turisti. Na cijelom poluotoku živi samo 300-tinjak kubanskih obitelji. Sve je podređeno strancima, a tako je i turistički kompleks uređen. Ovdje je Kolumbo prvi puta pristao kada je došao na američki kontinent. U Varaderu rade povlašteni Kubanci. Stranci im vode menadžment.
Kompleksi hotela pružaju all inclusive usluge. Plaže su prekrasne sa sitnim bijelim pijeskom. Izležavamo se na suncu. Šteta što se ovaj prekrasan poluotok stalno devastira novim gradnjama. Sunce prži, stalno puše lagani vjetar. Odlazimo po koktele. Hrana je odlična. Riba se sprema svježa. Pečeni mai – mai je zaista nešto posebno. Ovdje sam naučio kako se sprema fritaja.
Skupljamo školjke koje je more donijelo na obalu. Ubiremo i ostatke crnih i smeđih koralja. Zadnju večer su nam domaćini pripremili “foundy party”. Uz svijeće, odlično piće i smijeh počeli smo poprimati kubanski mentalitet. Bez mobitela, poslovnih problema Varadero nas je sve opio svojom ljepotom. A isto to učinila je i Kuba. Malo gdje na svijetu ćete se osjećati tako opušteno, radosno i dobrodošlo kao na Kubi. Pa tko se ponovno ne bi vratio na ovaj prekrasan otok?
A evo i nekoliko kubanskih cocktaila:
Mojito
Sastojci: 2 žličice smeđeg šećera, 2 svježe stabljike mente, 1 limun, 5 cl bijelog ruma , soda, usitnjeni led
Postupak: Pomiješajte šećer i mentu, dodajte limun narezan na kockice, napunite čašu lomljenim ledom, dodajte rum, a po želji i malo đumbira, razrijedite sodom i u cocktail dodajte grančicu svježe mente.
Pina Colada
Sastojci: 6 cl ruma, 6 cl soka od ananasa, 2 cl kokosove kreme, 1 cl vrhnja, usitnjeni led
Postupak: Sve dodatke snažno protresite u shakeru, napunite čašu do pola izlomljenim ledom, nalijte koktel te ga ukrasite kriškom ananasa i kandiranom trešnjom.
Cuba libre
Sastojci: bijeli rum 45 ml, Cola soda, nekoliko kapi limuna, led i jedna šnita limuna za ukras
Postupak: Sve dodatke snažno protresite u shakeru, napunite čašu do pola kockicama leda, nalijte koktel te ga ukrasite šnitom limuna
Daiquiri
Sastojci: 5 kapi Maraskina, 45 ml bijelog ruma, 7 ml soka od limuna, 7 g šećera, 180 g leda
Staviti Maraskino, sok limuna i šećer u shaker i tresti dok se šećer ne otopi. Dodati rum i izlomljeni led i tresti daljnjih 15 sekundi. Uliti u čaše
