Legenda koprivničkog novinarstva Zlatko Vedriš (74) čovjek je koji zaista puno toga zanimljivoga ima za reći jer je i puno toga prošao kroz svoj bogati radni i dosadašnji životni vijek.
Ukratko, bio je dugogodišnji novinar Glasa Podravine i dopisnik Sportskih novosti, a pisao je i za druge listove. Najveći uspjeh, kaže, postigao je pišući za list Župe Močile. Bio je stolnotenisač, sudac, ratni izvjestitelj, a s ponosom ističe i da je jedan od osnivača HDZ-a u Koprivnici 1990. godine.
Obitelj mu je ipak na prvom mjestu. Ponosni je otac Alena, koji živi u Kanadi, i Alenke, djed Paule, Laure, Petre i Patricije i pradjed Hane i Lili. Nažalost, supruga Marija preminula mu je 2016. godine.
– Moji potomci najdraži su mi u životu, međutim gubitak bračnog druga jedna je bolna etapa u mome životu. No, život nosi svoje, tko se rodi, mora i umrijeti. Žao mi je što se to dogodilo, ali djeca, unuci i praunuci su oni koji me drže i koji mi daju snagu i dok Bog da neka tako i bude – kaže Vedriš.
Rodom je iz Novigrada Podravskog gdje se i zarazio sportom. Njegova prva ljubav bio je stolni tenis s kojim se počeo baviti sredinom 50-ih godina kad je u Novigrad Podravski došao učitelj Zlatko Šmituc. On je, naime, osnovao više sekcija u osnovnoj školi, i to stolni tenis, rukomet, odbojku i tako dalje. Vedriš se opredijelio za “pingač” i kaže da nije pogriješio jer je Novigrad Podravski u to vrijeme bio jedan od vodećih centara stolnog tenisa na području Hrvatske.
– Poznati stolnotenisači Matanović, Šurbek, Stipančić, Turina, Rod, Bišćan i Hudec često su bili gosti u Novigradu gdje su se održavali i turniri. Mi smo kao ekipa DTO Partizana igrali na Otvorenom prvenstvu Zagreba i osvojili dva prva mjesta. No, kako je vrijeme prolazilo, a i odlaskom tog učitelja, sportovi su se počeli gasiti. Jasno, postojao je nogometni klub Drava, također i rukometni klub, ali dečki koji su igrali stolni tenis uglavnom su otišli na studije u Zagreb. U to vrijeme igrali smo u vatrogasnom domu na dva stola i znalo je biti noći, pogotovo preko praznika, kad smo spavali na strunjačama, pojeli malo špeka i igrali stolni tenis. Znali smo igrati i 50 sati – prisjetio se Vedriš, koji je 1963. na Visokoj školi za fizičku kulturu u Zagrebu položio ispit za stolnoteniskog trenera.
Nakon osnovne škole u Novigradu Podravskom, srednju školu za upravnog pravnika polazio je u Koprivnici u koju se 1968. i preselio živjeti. U podravskoj metropoli se počeo baviti ozbiljnim novinarstvom, ponajviše zahvaljujući Vilimu Čopu koji je bio dopisnik Glasa Podravine iz Novigrada. Tada je urednik Glasa bio Miroslav Gačić, a Vedriš je svoje prve kratke članke iz Novigrada počeo objavljivati u tom listu. Ubrzo je, kaže, zavolio taj posao i počeo se javljati i u Večernji list. Nakon vojske se oženio i počeo je surađivati sa Sportskim novostima. U Glasu Podravine zaposlio se 1970. godine, prvo kao komercijalist, a nakon godine dana počeo je dobivati i novinarske zadatke. Pratio je uglavnom rad mjesnih zajednica i lokalni sport, a u ratnim je godinama objavio i razgovore s više od 40 župnika iz Koprivničko-križevačke županije kada je urednik bio Marijan Ivančan.
– Prve moje novinarske radove objavili su mi još kao osnovnoškolcu u Večernjem listu i Glasu Podravine. Odlaskom dragog kolege Stjepana Vadle iz Sportskih novosti, 1973. godine postao sam njihov dopisnik iz Koprivnice. Došao sam za vrijeme Zvone Mornara, sjećam se i Romana Garbera. Promijenilo se mnogo urednika, ali sam sa svima jako dobro surađivao. Nastojao sam uvijek pratiti rad i djelo nekih naših novinarskih doajena, u prvom redu Ivice Čičina-Mašanskera, zatim Dragana Desnice, Vlade Kuzela i Jove Rojčevića. To su četiri čovjeka koji su bili u novinarstvu Koprivnice od prvih dana, od kojih se imalo što naučiti. Koliko sam u tome uspio, to neka ocijene drugi – govori Vedriš.
Zamolili smo ga da nam proba i usporediti novinarstvo nekada i danas.
– Novinarstvo se jako puno promijenilo. Prije nije bilo toliko stresnih situacija kao danas, nije bilo presinga. Radili smo staloženije, educirali smo ljude. Sadašnja vremena novinarima su dali više slobode, ali ponavljam, sada je daleko stresnije biti novinar nego nekad – ističe Vedriš.
Vedriš je 90-ih godina postao i dopisnik Glasa Slavonije, Slobodne Dalmacije i Novog lista, a Krizni štab Koprivnice ga je 1992. godine imenovao za ratnog izvjestitelja.
– Prošao sam dvije trećine položaja i borilišta naših branitelja. Jasno, ne u prvim redovima, to nisam nikad ni isticao, već sam sve pratio iz pozadine. Prošao sam ratišta od Tenje pa do Udbine, s našim dečkima bio sam u Gospiću i Ličkom Osiku, a najviše dana proveo sam na bojištima Daruvara, Pakraca, Prekopakre, Korita, Bajera, Okučana, Osijeka, Vukovara, Jasenovca, Lipika i tog dijela Hrvatske – prisjeća se Vedriš.
Iako je izvještavao s brojnih događaja, napisao mnoge tekstove i vodio niz radijskih emisija, kao svoj najveći uspjeh u novinarstvu i najljepše poglavlje u svom radu ističe intenzivnu suradnju sa Župom Močile.
– Ona je započela 1983. godine otkako datira moje poznanstvo sa župnikom Leonardom Markačem, danas monsinjorom. On je pokrenuo župni list Močile, s njim sam bio prijatelj još iz dana kad je bio kapelan u Koprivnici. Zamislili smo da u svakom broju izađe razgovor s jednim vrhunskim sportašem ili sportašicom, a s kontaktima su mi puno pomogli moji kolege iz Sportskih novosti. To je jedinstveni projekt u Hrvatskoj i šire i mislim da smo napravili jedan veliki uspjeh. Župnik i ja prošli smo mnogo toga zajedno i smatram da sam svojim pisanjem i ja doprinio razvoju Župe Močile. Siguran sam da je naša suradnja dala jedan ton više i novinarskom poslu, a i odnosima sa Župom i župnikom koji traje još i danas. Vjerujem da će ona potrajati dok sam živ – rekao je Vedriš.
Više od 80 razgovora sa sportašima objavljeno je u njegovoj knjizi “A vi, što vi kažete”, koja je tiskana u tisuću primjeraka i dijeljena župljanima, ali i drugima. Kasnije je izašla nova knjiga iste tematike, a zvala se “Zajedno na putu”. Neke od njegovih razgovora u listu Močile prenio je i Glas Koncila.
– Tu sam stekao ogromno iskustvo i brojna poznanstva, a svi su ti razgovori bili isključivo na temu vjere, odnosno koliko im vjera pomaže u poslu kojeg rade. Najveći dojam na mene ostavili su u prvom redu braća Dario i Josip Šimić, Zvonimir Boban, zatim taekwondoistica Martina Zubčić, a izdvojio bih i rukometaše Blaža Lackovića i Domagoja Duvnjaka. Ima ih više koji su zaista svjedočili vjeru, no nisu je svi i prakticirali. Želim istaknuti da ni jedan sportaš nikada nije odbio razgovor s nama. Putovali smo puno, nije nam problem bilo otići i u Rovinj na razgovor s Linom Červarom ili više desetaka puta u Zagreb ili bilo gdje drugdje. Važno je i da su ti razgovori pomogli da poznati sportaši posjete Župu Močile pa su kod nas bili Tomislav Butina sa suprugom, braća Šimić, Miroslav Ćiro Blažević, Blaž Lacković, plivač Gordan Kožulj, tenisač Marin Čilić te Martina Zubčić. Svi su oni bili u župi Močile i družili se sa župljanima – kaže Vedriš.
Otkrio nam je i jednu zanimljivu priču vezanu uz poznatog hrvatskog borca Cro Copa.
– Godinu dana pokušavao sam doći do Mirka Filipovića, a kad mi je napokon uspjelo, rekao je da je na pripremama na Rogli. Nije nam bilo teško otići u Sloveniju i s njim obaviti razgovor. Tom prilikom doznali smo da je on strastveni igrač bele te da ima partnera s kojim ga nitko nije pobijedio. Župnik Markač i ja smo odigrali belu s njima i pobijedili smo ih 3:2. Mirku nije bilo jasno kako je izgubio, a dogovorili smo i revanš u Koprivnici koji još čeka na realizaciju – kazao je Vedriš.
Osim što je bio novinar i stolnotenisač, bio je i nogometni i rukometni sudac. Sudio je nekadašnju jedinstvenu zonu, koja bi se mogla usporediti s današnjom drugom nogometnom ligom. Sudio je preko 2000 utakmica, što malog nogometa, što ljetne lige, što zimske lige, što velikog nogometa. Iz rukometa se sjeća suđenja prijateljske utakmice Podravke i Japana u Koprivnici, i to u paru s Marinom Zečevićem. Ukupno je sudio, prisjeća se, oko 200-300 rukometnih utakmica. Bio je i predsjednik Komisije za delegiranje nogometnih sudaca, a pratio je gotovo sve Slavenove utakmice.
Bavio se Vedriš i politikom. Jedan je od osnivača i član HDZ-a.
– Jedno vrijeme bio sam i potpredsjednik Gradskog odbora. Jasno da sam ponosan na to. Gubitkom supruge prihvatio sam se dužnosti tajnika Utemeljitelja županijskog HDZ-a – rekao je on i ukratko prokomentirao i nadolazeće izbore.
– Ide li država u dobrom smjeru? Više sam zadovoljan s proteklih 30 godina nego nezadovoljan. Da je bilo propusta i promašaja, bilo je, smeta me kriminal, ali ne treba stalno isticati negativno. Zašto ne gledati ono što se napravilo, recimo samo za vrijeme ove Vlade. I ovi će izbori pokazati da je HDZ najjača snaga i da, unatoč nekim lošim stvarima, idemo u dobrom smjeru. Očekujem našu pobjedu i da nas gospodin Plenković vodi i u narednom razdoblju jer mislim da u ovom trenutku Hrvatska nema sposobnijeg političara od njega – kaže Vedriš.
Ne skriva da je ponosan na svoje novigradsko porijeklo, a i danas rado odlazi u vikendicu koja je smještena na Triokraljskom bregu.
– Kad sam slobodan, najviše vremena posvećujem svom hobiju pčelarstvu, kojim se bavim već 45 godina, a ljubav prema pčelarstvu naslijedio sam od djedova jer su se i oni njime bavili. No, to ne radim iz komercijalnih razloga, već iz osobnog zadovoljstva jer s pčelama osjećam smirenost i opuštenost, a i dobro je imati med za svoju obitelj i prijatelje. Nekad sam imao i 150 košnica, a danas pčelarim s 40-ak košnica. Ima dana kada me ubode 30-40 pčela, međutim imunost je stečena ili je prirodna i meni to ne smeta. Pčelar ni ne može biti onaj kome smeta ubod pčele – kazao je Vedriš, koji je jednom uklonio i roj pčela na koprivničkom Gradskom stadionu.
Za kraj je zahvalio svim sportašima, svim svojim suradnicima, kako u sportu, tako i u novinarstvu, a posebice svojoj obitelji koja ga je uvijek podržavala.
– Prije svega dijelim sreću sa sinom i kćerkom te s unucima. Oni su mi najveća radost u životu. Želim samo još zdravlja, meni više ništa u životu ne treba – zaključio je legendarni Zlatko Vedriš.
